Uzbudljivi flamenco i klavir
-
Od flamenca do klavira, Zagrebačka filharmonija za ISPA, dir. Pavle Dešpalj, solisti: Espeanza Fernandéz, alt, Lovro Pogorelić, klavir, KD Vatroslav Lisinski, Zagreb, 4. lipnja 2010.
Uzbudljivo... jedinstveno... neponovljivo. Tako je programska knjižica u nadnaslovu najavila izvanredni koncert Zagrebačke filharmonije u povodu Svjetskog kongresa Međunarodnog društva za izvedbene umjetnosti. K tomu je koncert naslovljen Od flamenca do klavira. Ćudljiva veza, ali prigoda je bila pri ruci. Flamenco i klavir pojavio se vjerojatno ponajprije zbog izbora repertoara i solista: flamenco pjevačice Espeanze Fernandéz i pijanista Lovre Pogorelića. Dakako najpouzdanija osoba, dirigent koji je svojom glazbenom erudicijom nezaobilazan za takve prigode, bio je akademik, maestro Pavle Dešpalj. Prema najavi, uzbudljivo je bilo u svim smjerovima.
Istarska suita Natka Devčića na početku je podsjetila na simfonizirajuća nadahnuća istarskim folklornim idiomom presvučenim u bogate orkestralne boje. Četiri stavka – Predigra, Poskočica, Uspavanka i Finale – Filharmonija i Pavle Dešpalj proveli su s dovoljno zamaha i osjetljivosti. Još bi se tu štošta moglo izbrusiti, ali o tome neki drugi put.
Slijedilo je iznenađenje. Odlična i nadasve ekspresivna flamenco pjevačica Esperanza Fernandéz, tamnoga glasa i prirodna grlena zapjeva, poslužila se ozvučenjem. Scenski nastup je upotpunila bijelom pašminom i pokretima ruku, da se ne zaboravi da je riječ o flamencu. Na neki je način to bila šteta. Činilo se da bi sa smanjenim orkestrom i bez mikrofona sve bilo autentičnije. Odnosno, daleko od slušanja kakve snimke sa slikom. Snimke imaju svoju draž, a izvedba uživo svoju. Miješanje razina ne čini se dobrodošlim potezom kao što je to bilo lani u zagrebačkoj Areni s Londončanima i Gergijevim.
Drugi dio večeri bio je rezerviran za kapitalni Prvi koncert za klavir i orkestar u b-molu Petra Iljiča Čajkovskog. Za polje na kojemu se žele okušati svi pijanisti. No često ga shvaćaju kao atletsku vježbu. Priznali to ili ne, malo je u nas pijanista koji kroz njega mogu tek uredno proći. Lovro Pogorelić je zasigurno jedan od njih. On se odlučio za herojsku interpretaciju koja poštuje tekst i obrasce nebrojenih prijašnjih izvedbi. Odlučio se za interpretaciju moćna tona koji može bez ikakva problema konkurirati gustom slogu orkestra. U njemu se u općoj sklonosti navodno angažiranom i posljedično preglasnom sviranju moglo itekako uravnotežiti dionice i izbrusiti intonaciju. Najbolji su dijelovi izvedbe zato ostali, za Pogorelićevu istančanu osjetljivost za istinski razgovor s orkestrom, u komornim situacijama.
© Maja Stanetti, KULISA.eu, 7. lipnja 2010.
kritike i eseji
- ● opera i opereta
- ● mjuzikl
- ● koncerti
